Kolumna Saše Antića: Ritam nogometa

Nogomet je oduvijek bio jedna od mojih velikih strasti. U osnovnoj školi sam trenirao prvo u tadašnjem Lavčeviću (danas NK Dalmatinac), zatim u Hajduku, igrao sam za razred i školu. Nogomet je u mome djetinjstvu bio glavna stvar, lopta je bila moja jedina igračka. Vjerojatno me zato stari odmalena inficirao trčanjem za balunom, to je bila stvar štednje.

I da se razumijemo, ne govorim o strasti u gledanju utakmice na TV-u, bilo u direktnom ili literarnom prijenosu (pozdrav Sliji!), koja se opet ne može ni blizu usporediti sa gledanjem utakmice sa tribina, već prije svega o strasti u igranju nogometa, neposrednom sudjelovanju u igri. Doduše, na velikom terenu sam igrao samo nekoliko puta, tako da tu mislim na mali teren i igranju 6 na 6 odnosno najčešće 5 na 5. 3 na 3 ili 4 na 4 u cageu su za mene mrcvarenja, tu uglavnom pobjeđuje snaga. Nogomet, nažalost, ne mogu igrati nakon operacije kralježnice, ali imam ozbiljan motiv da se kad-tad vratim na umjetnu travu.

U međuvremenu sam shvatio neke stvari, kao prvo to da je nogomet igra od koje čovjek nema nikakvih tjelesnih benefita, samo ozljede. Pa zašto je onda toliko obožavana? Za one koji su igrali i igraju tu nema dvojbe, nogomet je igra koja oslobađa. Trenutak potpune i spontane usklađenosti ekipe u igri kad prestaje postojati vrijeme i kad se neizvjesnost mogućnosti pretvori u radost iščekivanja čuda i zaigranost koja vodi isključivo u pobjedu bez obzira na rezultat. U mom životnom iskustvu, to se može usporediti samo s dobrom partijom picigina sa uvježbanim i raspoloženim suigračima (petorka je idealna) ili trenucima na bini sa uvježbanim i raspoloženim bendom. Preptostavljam da je intenzitet tog oslobađanja veći što je više sudionika u nekoj igri ili grupnom izvođenju neke glazbene kompozicije, ali mislim da je isto tako povećanjem broja sudionika teže do njega i doći.

Postoji veza između nogometa i glazbe obzirom da je i glazba na neki način igra, a u svakoj igri ritam je jedna od ključnih karakteristika. Sveti ritam, tajna pulsacija, nešto što je zapisano najdublje u našem biću još od slušanja kucanja majčinog srca dok smo nesvjesni sebe plutali u plodnoj vodi. Kako je i glazba, a ponajviše ona sa izraženim ritmom, jedna od mojih velikih strasti nije čudo da sam oduvijek, pa i dan danas, fasciniran i očaran brazilskim nogometom i otkad znam za sebe na svjetskim prvenstvima za mene postoji isključivo Brazil. Ostali su tu, za mene, nebitni. Recimo, dan danas bih hladno potpisao peticiju za smrtnu kaznu Zunigi zbog onog prekršaja na Neymaru. Ne bih, naravno, al’ kužite šta želim reći.

Nažalost, nisam nikad bio na nekom stadionu u Brazilu, ali puno puta sam gledao na ekranu utakmice igrane tamo i, najjednostavnije rečeno, bio zahvalan na životu. Naime, nogometne utakmice prati publika koja 90 minuta bubnja, svira i pjeva te shvatiš da je to sastavni dio igre, štoviše, bitan preduvjet da bi se uopće dogodila igra po kojoj su Brazilci poznati. Brazilski nogomet ima u sebi elemente rituala, plesa i borilačkih vještina koje su razvili odbjegli robovi skriveni u džungli i nemalo puta sam gledao čitave akcije u kojima se lopta dodavala gotovo akrobatskim potezima i uopće ne bi pala na travnjak. U nogometnoj predstavi u Brazilu, radost sa tribina prenosi se na teren, utakmica u jednom trenutku postane ritmički pobuđeni ritual koji vodi u stanje transa i područje magije u kojem se bude fantasti. Kao da su publika i svi igrači na terenu svjesni tajnog impulsa kojem se zajednički prepuštaju iz samo jednog razloga, da se dogodi čudo. Da timski rad proizvede barem jedan, fizičkim zakonima neobjašnjiv, genijalan potez ili akciju koja će nas osloboditi i, u čitavom spletu kompleksnih pravila, kalkulacija i strategija, pokazati kako je život nešto puno više, divnije i nepredvidljivije od korporativno-gladijatorske stvarnosti.

Tu se sjetim i dana Hajdukove slave, Bakinog gola iz kornera, magičnih trenutaka koje smo svi zajedno proživljavali, a sad su daleka prošlost. Danas igrači trče isključivo za zaradom (čast izuzetcima), a navijači igraju neku svoju igru. I nakon svega ostaje neka duboka tuga za nečim neodređenim, predivna melankolija, famozna tristesa koju nam je, između ostalog, opet Brazil u muzičkom smislu poklonio kroz bossa novu. Ali igra ide dalje, čekamo nove trenutke oslobađanja i, kako god okreneš, tu smo da pobjedimo. Samo se treba igrati.